Hrvatska pod vlašću Habsburgovaca, Svjetskog rata

Hrvatska pod vlašću Habsburgovaca. Chorwacja pod rządami Habsburgów poddana była centralistycznej polityce dworu wiedeńskiego. Hrvatski magnati i plemstvo pokušali su izvršiti pritisak na Beč kako bi povratili zemlje izgubljene od Turaka. Za tim se trudio ban Nikola Zrinski. Zatim je vodio neuspješnu zavjeru hrvatskih gospodara protiv Habsburgovaca. U zavjeri su sudjelovali i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su u Beču nakon pada ustanka osuđeni na smrt i pogubljeni. Tada je došlo do razdoblja žestoke represije od strane Austrije, a hrvatsko je stanovništvo bilo podvrgnuto snažnoj mađarizaciji.

Pobjeda Jana III. Sobieskog u Beču godine 1683 r. započelo je razdoblje povratka mađarskih i hrvatskih zemalja pod kontrolu Turaka. Zahvaljujući Mariji Tereziji, Slavonija je pridružena Hrvatskoj, Vratili su se i gradovi: Rijeka, Bakar i Kraljevica. Za vladavine Marije Terezije Hrvatska je bila podređena mađarskoj upravi. Kad nasljednik carice, Josip II, želio je germanizirati Mađarsku i Hrvatsku, Naišao je na otpor feudalaca iz obje zemlje.

Za Hrvate je započelo doba borbe za jezik i identitet. Nacionalni renesansni pokret (zakrpa 30. i 40. XIX.), pod nazivom Ilirizam, čiji je vođa bio Ljudevit Gaj, probudio je svijest svih južnih Slavena. Nacionalne tendencije započele su Napoleonovim stvaranjem u godinama 1809-1814 Ilirske provincije, uključujući, između ostalih. Dalmacija, Istra s Trstom i Rijekom, Hrvatski Przymorze, dio Hrvatske od Save do Une i dio Vojne krajine. Kao dio Velike Ilirije željeli su ujediniti južne Slavene i stvoriti jednu naciju, koji bi se služio zajedničkim ilirskim jezikom.

W 1848 r., tijekom Proljeća nacija, u Narodnoj skupštini u Zagrebu najavljeno je uspostavljanje Trojedne Kraljevine Dalmacije u sklopu Habsburške monarhije, Hrvatska i Slavonija, a novi je ban postao Josip Jelaćić. Hrvati, pokušavajući se osamostaliti, prekinuli su sve veze s Mađarskom. Jelaćić, opowiadając się po stronie Habsurgów, potisnuto u 1848 r. Mađarski ustanak usmjeren protiv Austrije. Isprva je Hrvatska bila odvojena od Mađarske, međutim, sljedeće je razdoblje germanizacije eliminiralo stečene slobode. W 1868 r. Mađarska i Hrvatska ponovno su potpisale nagodbu, koja je Hrvatskoj dodijelila široku unutarnju autonomiju.

Početkom 20. stoljeća. stvorena je hrvatsko-srpska koalicija. Trebalo je težiti ujedinjenju hrvatskih zemalja i postizanju financijske neovisnosti i demokratskih sloboda. Ova je koalicija bila najjača grupacija u parlamentu do 1918 r. Savez Hrvata i Srba, premda su ih napale Austrija i Mađarska, narasla u snazi. Tijekom Prvog svjetskog rata izrazio je ideju stvaranja hrvatske državne zajednice, Godine osnovani su Srbi i Slovenci 1914 r. Jugoslavenski odbor (A. Trumbić, F. Supilo, Ja. Meśtrović), koji je započeo s operacijama u Rimu, i nastavio u Londonu. 20 kolovoza 1917 r. na otoku Krfu, Jugoslavenski odbor i srpska vlada usvojili su zajedničku deklaraciju o stvaranju države Slovenaca, Hrvati i Srbi - ustavna monarhija pod srpskom dinastijom Karadziordziewic (Karadordević).

Zajednička povijest južnoslavenskih naroda. 6 listopad 1918 r. u Zagrebu je osnovano Narodno vijeće (Narodno Vijeće), čiji je zadatak bio povezati južne Slavene na austrougarskom području. Slom monarhije ubrzao je stvaranje neovisnog Kraljevstva Slovenaca, Hrvati i Srbi (SHS), na čelu s Aleksandrom I Karadziordziewićem. Dogodilo se 1 prosinca 1918 r.

Međutim, ubrzo se ispostavilo, da je ideja zajedničke države i jedne nacije san cijevi. U Kraljevini SHS vodila se politika centralizma i velikosrpskog nacionalizma. Hrvatske skupine su se tome protivile, npr.. Hrvatska pravna stranka i Seljačka stranka koju je osnovao Stjepan Radić. Godine smrtno je ranjen Stjepan Radić 1928 r. tokom rasprava beogradskog parlamenta.

Diktatorska vladavina kralja Aleksandra bila je odgovor na hrvatsku neposlušnost. W 1929 r. naziv države promijenjen je u Kraljevina Jugoslavija. U međuvremenu, Glavni odbor Hrvatske pravne stranke ovlastio je Antu Pavelića da poduzme sve korake za stvaranje neovisne države. Tako je rođena ustaška teroristička organizacija, koja je pod svaku cijenu proklamirala ideju neovisnosti Hrvatske. W 1934 r. u Marseilleu, po nalogu ustaša, Kralj Aleksandar je ubijen. Njegov nasljednik, Pavel Karadziorjevic, pokušao udovoljiti zahtjevima hrvatskih stranaka. 26 kolovoza 1939 r. Postignut je srpsko-hrvatski sporazum (Sporazum). Tada je stvorena autonomna Hrvatska banovina, koja je okupljala zemlje naseljene Hrvatima.

Drugi svjetski rat izbio je pet dana nakon potpisivanja sporazuma. 5 rujan 1939 r. beogradska vlada proglasila je neutralnost. Jugoslavija je u početku odbila pristupiti Paktu trojice (Njemačka, Italija i Japan), ali nakon velikog pritiska i zbog straha od rata, 25 marka 1941 r. popustio. U međuvremenu, u Beogradu sa 26 na 27 Ožujka dogodio se puč. Vlast je preuzeo Petar Karadziordziewić, sin kralja Aleksandra. Čuvši za to, Hitler je započeo pripreme za rat s Jugoslavijom. S 5 na 6 U travnju je u Moskvi potpisan pakt o prijateljstvu i nenapadanju između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. 6 U travnju je Njemačka započela bombardiranje Beograda bez objave rata.

Istodobno, Hitler je pristao sankcionirati neovisnost Hrvatske. Na čelu Hrvatske neovisne države (Nezavisna Drżava Hrvatska, NDH) zaustavio, do sada djelujući u egzilu u Italiji, Ante Pavelić. Bilo je okrutnih vremena: istrebljeno je židovsko stanovništvo, Srpski i ciganski, Progonjeni su komunisti i antifašisti. Kad su se u Hrvatskoj ustaše vodile rasističkom ideologijom, u Srbiji su etničko čišćenje provodili četnici.

U međuvremenu, nakon kapitulacije Jugoslavije, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), na czele której stanął Josip Broz-Tito, počeo organizirati oružani otpor protiv okupatora. Izbio je narodnooslobodilački ustanak, pokrivajući čitav teritorij Jugoslavije. Walkamije je učinkovito vodio Tito, a njegovi komunistički gerilci pretvorili su se u jaku vojsku.

Već u 1943 r. formirana je privremena vlada nove države, takozvani. Nacionalni odbor za oslobođenje Jugoslavije. 29 studeni 1945 r. najavljeno je stvaranje FNRJ, koja je obuhvaćala šest republika, Među njima je i Hrvatska. Na čelo vlade došao je maršal Tito, a državu su preuzeli komunisti udruženi u Savez komunista Jugoslavije. Iako se Tito razišao sa Staljinom (w 1948 r.), ali uveo je vlastitu diktaturu, a snažni stroj pomogao mu je da izvrši svoju moć – Jugoslavenska tajna policija UDBA (Uprava drzavne bezbednosti). Teror je bio odgovor na sve manifestacije pobune protiv novog sustava. Poznati Goli Otok kraj otoka Raba postao je mjesto progonstva, gdje su ovi "rehabilitirani", koji nisu razumjeli Titov puč.

Sve dok je Veliki maršal bio živ, održano je jedinstvo Jugoslavije. Nije bilo demokracije u zemlji koja je bila mozaik nekoliko nacija, nezadovoljstvo je raslo, pojavile su se separatističke tendencije, koji su bili potisnuti silom.

Nedugo nakon Titove smrti, Proljeće 1981 r. izbili su neredi u Prištini, glavni grad Kosova. Savez komunista Jugoslavije prestao je postojati.

W 1986 r. 16 članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti pripremili su memorandum, koja je osudila ustav iz 1974 r. (przyznającą większe uprawnienia republikom) i vladina politika kao antisrpska. U Srbiji sredinom 1920-ih 80. Slobodan Milošević postao je šef Srpske komunističke lige. Oživjele su se nacionalističke težnje za stvaranjem Velike Srbije, koja datira iz sredine devetnaestog stoljeća.

Odazvala se Hrvatska demokratska zajednica (Hrvatska demokratska zajednica, HDZ), kojim je predsjedao Franjo Tuđman, počela je naglas govoriti o neovisnosti. Srbi su potisnuli te težnje za neovisnošću, rasla je međusobna mržnja. Rane, koje Srbi i Hrvati (Četnici i ustaše) pitali su se tijekom Drugog svjetskog rata, nikad nisu ožiljavali, samo u Titovo doba nisu smjeli razgovarati o njima. U prvim godinama 90. Titova Jugoslavija počela se raspadati.

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena. obavezna polja su označena *